Razgovori sa sobom; Art Ćakula

O Izložbi:

Art ćakula je online zajednica umjetnika koju je u travnju 2020. pokrenula riječka umjetnica Ivana Egić. Nastala je u izvanrednim okolnostima pandemije, kada su svi umjetnički događaji bili otkazani. Umjetnici su bili pozvani na virtualno povezivanje i druženje. Osim iz Hrvatske, na Art ćakulu su se odazvali umjetnici iz 6 zemalja, preko ZOOM platforme. Art ćakula kontinuirano je svaki tjedan kreirala nove kulturne i edukativne sadržaje koji se ostvaruju i plasiraju u javnost kroz nedjeljna online druženja i izlaganja umjetnika. Susreti obuhvaćaju razmjenu iskustava i znanja, predstavljanje individualnih umjetničkih pristupa, kolonija, web stranica, PR alata, diskutiranje o aktualnostima u umjetnosti i problemima s kojima se umjetnici susreću u svojoj struci. Snimke svih Ćakula javno su dostupne na YouTube kanalu. Kontinuirani brainstorming članova redovito se odvija i na Facebook stranici, facebook grupi Art ćakula i Instagramu. Normalizacijom situacije s korona virusom, javila se ideja zajedničkog izlaganja u stvarnom, fizičkom okruženju. Ovo je prva izložba na kojoj se predstavlja jedanaest Artćakulaša: Vesna Opavsky, Leonardo Budimlić Majnarić, Lea Čeč, Kristina Kinkela Valčić, Ivana Egić, Gloria Sellan, Koraljka Jukić, Matilda Muller, Boris Roce, Snježana Pokos Vujec i Ivana Kutuzović. Radovi okupljeni pod zajedničkim nazivom: Razgovori sa sobom, nastali su u pandemijsko vrijeme, a odraz su umjetnika samih, njihovih misli, stanja i emocija. Upravo je izolacija pružila priliku svakome od njih da zaviri u nutrinu i preispita vlastite misli i osjećaje. Pri tome, pristup temi svakog od dvanaest umjetnika je individualan, ali svi zajedno čine jedinstvenu, ali dinamičnu cjelinu postava, sinergiju različitih umjetničkih izričaja.

O umjetnicima:

Vesna Opavsky predstavlja se radom iz serije "Akumulacija". Opavsky ostaje vjerna motivu prirode, koji je glavna preokupacija umjetnice već dva desetljeća. Rad predstavlja kontrast vanjskog i unutrašnjeg za vrijeme restrikcija nametnutih pandemijom korona virusa. Umjetnica svoju poetiku gradi upravo u činjenici da je, uslijed zatvorenosti prema vanjskom svijetu, koji je prikazan tonovima sive boje, njen unutarnji svijet bujno procvao ( kontrastno, na slici ga simboliziraju žive, jarke boje).

Leonardo Budimlić Majnarić predstavlja se grupnim radom koji se sastoji od 12 malih printeva nastalih u posljednjih godinu i pol,- radi se o krokijima kojima je motiv ljudsko tijelo, bilo da se radi o autoportretu, ili o portretima poznanika i poznanica. Rabeći liniju kao likovni jezik kojim progovara, umjetnik svojevrsnim dnevničkim bilješkama donosi vlastiti doživljaj svijeta. Lea Čeč se u radu naziva: Konstrukcija, dekonstrukcija, rekonstrukcija suočava sa smrti bliske osobe. U novonastaloj situaciji umjetnica pokušava sastaviti djelove i postaviti novi kut gledanja. Ta nova vizura je malo kofuzna i nedorečena, oblici su izgubili svoju jasnoću, no rezultat je nešto novo, nesavršeno i životno.

Kristina Kinkela Valčić u ekspresionističkoj maniri slika „harmonične imaginarne krajolike, koji nisu inspirirani stvarnim mjestima već unutarnjim emocionalnim stanjima pretočenim u vizualni oblik.“ Slika Ray apstrakcija je u plavim i zelenim tonovima, slikana u nekoliko različitih slojeva, koji u međusobnom prožimanju tvore harmoničnu cjelinu. Ivana Egić slika autoportret znakovitog naziva -”zatvori oči i sve će biti u redu”. Koloristički, eksprionistički i pomalo stripovski, slikaričin prikaz sebe, gotovo zatvorenih očiju i usiljenog osmijeha je odgovor na sve restrikcije, negativnosti, frustriranosti i netoleranciju kojoj smo bezizborno izloženi usljed pandemije. Pažljivo odabranim vedrim koloritom i samom simbolikom boja Egić izražava svoje osjećaje, unutarnja stanja i razmišljanja o trenutnom stanju u svijetu i psihološkom stanju društva.

Gloria Sellan predstavlja se eksperimentalnim videom Empty spaces (Prazni prostori). Rad je u potpunosti snimljen za vrijeme prvog lockdowna u Hrvatskoj,tijekom ožujka i travnja 2020. Lokacija snimanja je šuma koja se nalazi u blizini umjetničine kuće – jedino mjesto gdje je u to vrijeme svakodnevno mogla provoditi vrijeme na otvorenom. Nastao je kao osobna interpretacija osjećaja praznine koju je u svima nama pobudio nedostatak socijalnog i fizičkog kontakta u doba COVID pandemije. Praznina koju osjećamo reflektira se na prostore koji nas okružuju te ih čini praznijima nego što oni zapravo jesu. Animirane linije i čestice reprezentacija su vanjskog svijeta koji pokušava interferirati s našom unutarnjom ravnotežom, ali nikada u potpunosti ne uspijeva. Glazba, koja je skladana posebno za ovaj projekt, dodatno naglašava atmosferu, povlačeći promatrača u umjetničin svijet praznine.

Koraljka Jukić se skulpturom od keramike i isprepletenog konca referira na razdoblje „zatvaranja“. Keramika predstavlja prostor zatvaranja, granica, ograničenja. Otvori u keramici komunikaciju sa svijetom, a konac medij za izražavanje. Mreža od konca stvarana je negdje crnom, a negdje bijelom bojom, baš onako kako je situacije doživljavala u proteklom periodu. Ući u „kuću“, u jedan zatvoreni svijet, u ovim uvjetima, za umjetnicu je značilo pronaći motiv bez obzira. Bilo je bitno pustiti da svjetlo prolazi te komunikaciju sa svijetom održavati živom.

Matilda Muller predstavlja se portretom intenzivnih, živih boja i linija, kojima izuzetno ekspresivno slika lice onako kako ga doživljava: slojevito, živo, kontrastno. Živim bojama ističe život, strast, toplinu i osjećaje. Pri tome se ne ograničava na postizanje stopostotne sličnosti.

Boris Roce umjetnik je koji, izražavajući se u mediju keramike, naglasak stavlja na istraživanje i eksperimentiranje sa oblicima, tehnikama i materijalima. Taj istraživački duh prisutan je i u keramičkoj skulpturi Nada u kojoj se referira na pandemijsko vrijeme, pa gotovo cijelu površinu uspravnog monolita prekriva zaštitnim maskama za lice, koje svojom nabranom površinom daju jaku ritmičnost kompoziciji, dok se na samom njenom vrhu pojavljuje čista, glatka površina koja „slobodno diše“, nagovještajući nadu u kraj pandemije.

Ivana Kutuzović u slici Jugo progovara apstraktnim, reduciranim likovnim jezikom, tehnikom akvarela na papiru. S tek nekoliko lazurnih širokih poteza kistom, pokojom mrljom u kontrastnoj boji i nekoliko tankih, dinamičnih linija dočarava nam atmosferu jednog oblačnog, kišovitog dana.

Snježana Pokos Vujec, keramičarka koja je uvijek u potrazi za novim formama i motivima, u radu naziva Napetost prezentira svojevrsni svoj „zaštitni znak”- delikatnu litofaniju ( plitki reljefi na tankoj keramičkoj ploči), koju umeće u jednostavne, pročišćene, čvrste keramičke ovojnice, simbolički suprostavivši krhkost, ali i poetičnost svog unutarnjeg svijeta, prilično unificiranom vanjskom svijetu koji ga okružuje.

Romana Tekić